Prosipa nebo suze svoje

po trotoarima moga grada;

to andjeli placu zbog nas dvoje;

ti i ja bili , vise nikada.

Dok se po meni prosipaju andjela suze,

besciljno ulicama mokrim lutam.

On radost , srecu i sve mi uze.

Zasto ? Na to pitanje odgovora nemam.

Pokusavam da iz blata sebe iscupam,

da sastavim delice svoga zivota.

Al sve dublje u blato padam,

dusa mi ko lisce u jesen rasuta.

Raznose dusu moju vetrovi tuge,

 i postace jedno sa zemljom crnom,

samo smrt me ceka ,nema mi druge;

dok se on smeje sa nekom drugom.