prazna...kao soba iz koje su odneli sve..ostase samo zidovi...ni reci se vise ne cuju..samo eho...i to sve slabiji..
zasto? zato sto sam volela...igrala sam se sa vatrom i opekla..i sada me pece..pece me srce koza..
a on...on mi rece da sam bolesna..na onaj nacin...bolesna u glavu..
razmisljam nesto...niko nas ne pita kad nam u zivot ulazi..a ni mi ikoga pitamo ...dal moze da udje u nas zivot..i onda kad mu dosadimo ili nam dosade...tada odu..ili odemo bez da pitamo kako je onima koje ostavljamo..bez da nas pitaju kako smo ako smo ostavljeni..ako kukamo, jaucemo...kritikuju nas, mozda nas i uvrede...
kaze jedna zapovest Bozija..ljubi bliznjeg svoga kao samog sebe...O kako se mi oglusujemo o tu zapovest...niti volimo bliznje niti sebe...jer da volimo bliznje brinuli bi o njima...ne bi odlazili tek tako kad se nama cefne bez da pitamo ista...pita li on kako je mOjoj dusi sto je otisao tek tako kad se njemu cefnulo...pa ne pita...jedino sto zna je da mi saspe jos koju uvredu...s druge strane pitam li se ja kako li je njemu sto mu dosadjujem toliko ..ne..mislim samo na sebe i svoju muku...oglusujem se o tu zapovest...on se oglusuje o tu zapovest..svi se ponekad ogluse o tu zapovest
i ovo navedoh kao jedan primer ..
mnogo sam umorna...toliko da mi mozak stoji..misli se pogubise negde u beskraju nekom...
mislim da cu uzeti malo slobodnog vremena od ove kutije...
od kompjutera...telefona...tv-a...
mozda se vec sutra vratim a mozda kroz tri meseca..ili vise...
kako god...zelim da se zahvalim svim onim blogerima koji su mesecima citali jednu istu pricu u bezbroj varijacija..hvala vam sto ste bili tu i pokusali da me dignete...samo ne moze se dici onaj koji to ne zeli...znam da ste imali najbolje namere...ali to mora da potekne prvo od mene..
hvala vam puno...i ljubim vas sve...
do pisanja
vasa vila bez krila
