Kad proleće stigne i okopni sneg
okopniće i sećanje na tebe.
Nestaćeš iz duše zauvek
s prvim lastama vratiću sebe.
Kad procveta mirisni maj
izgubiću se međ cvećem i travom
osmeh svoj povratiću znaj
i neću više drugovati s tugom.
Biću ono što pre tebe sam bila
vesela, luckasta,vickasta i srećna;
ravničarska bez krila vila;
mesecom obasjana sirena rečna.
I opet će zvezde u oku mom da stanuju
kao onda kad sretoh tebe ja.
I s osmeha mog iskre da padaju
kao u vremena dobra stara ta.
I novu zimu sačekaću u zagrljaju toplom
čoveka koji će znati mene da voli.
Neko ko će hrabro kraj mene stati s ponosom
i ko će znati za mene da se bori.
Neko kome ću je biti na mestu prvom
i ko će znati moje vatre da gasi
neko ko će me voleti bezmerno
i koji će u poljupcu mom da se spasi.
I takvom daću se sva, nisi ti uzeo sve.
Tek sada vidim da ljubavi ima dovoljno
da i bez tebe živi se
i da mogu voleti snagom svom ponovo.
