Iako prirodno kao i sva ostala, tuga je jedno od onih osećanja koja doživljavamo kao veoma neprijatna i često nepodnošljiva i koja želimo da izbegnemo na svaki način.
Osećanje tuge gotovo uvek se javlja nakon svih prelomnih događaja u našem životu, svih gubitaka kao što su smrt, pobačaj, napuštanje partnera, gubitak zdravlja, posla, materijalnih dobara, odnosno u situaciji u kojoj gubimo nešto što je za nas jako vredno i značajno i za šta smo vezali određenu energiju, prijatne emocije i pozitivno značenje.
Značajan objekat koji se gubi nije samo spoljanji, već predstavlja i važan deo našeg unutrašnjeg sistema i sveta. U situaciji gubitka značajnog objekta moramo reorganizovati i preurediti svoj unutrašnji prostor kako bi se što adekvatnije mogli prilagoditi novonastaloj situaciji u realnosti. Ovo odvajanje od značajnog objekta koje se odvija i na spoljašnjem i na unutrašnjem planu predstavlja proces žalovanja ili tugovanja. Tugovanje je individualan proces koji se, prema nekim autorima sastoji od četiri faze:
- Prva faza je faza poricanja koju karakteriše zaprepašćenje i nemogućnost i odbijanje prihvatanja gubitka. Osoba koja je pretrpela gubitak konstantno proverava i potvđuje da je došlo do velike promene u njenom životu repetitivnim pričanjem istih priča o izgubljenom objektu. Ova priča daje kognitivni i emotivni okvir za odvijanje sledećih faza tugovanja.
- Druga faza je faza emocionalnog reagovanja u kome se neprestano smenjuju osećanja bola, frustracije, anksioznosti, bespomoćnosti, krivice, ljutnje itd. To je stanje neobično bolnog i snažnog emotivnog proživljavanja praćeno teskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuđivanjem, a ima za svrhu vraćanje izgubljene osobe ili odnosa. Ispod svih ovih emocija leži duboka tuga i spoznaja da je ponovno spajanje sa značajnim objektom nemoguć.
- Treća faza je faza dezorganizacije, očaja i beznadežnosti. Gubitak se postepeno priznaje i prihvata kao stvaran. Dolazi se do spoznaje da se život mora oblikovati na novi način.
- Četvrta je faza reintegracije, razmatranja i prihvatanja novih situacija i izazova, kao i pronalaženje načina za njihovo ostvarenje. Osoba je obogaćana za jedno novo iskustvo što vodi stvaranju novog identiteta i novih uloga, drugačijem doživljavanju sebe kao osobe, ali i novom načinu gledanja na život i svet u celini. Otvara se prostor za uspostavljanje nove, isto tako vredne emotivne veze sa drugom osobom, dok osobi koje više nema ostaje uvek pripadajuće mesto u našem sećanju.
Doživljavanje i ispoljavanje tuge mnogi izjednačuju sa slabošću i inferiornošću. Zbog toga koriste razne načine kojima bi kontrolisali i izbegavali osećanje tuge. Međutim, potiskivanjem tuge potiskujemo i prijatna osećanja kao što su ljubav, zadovoljstvo i radost, jer izbegavanjem pozitivnog vezivanja za objekte, predupređujemo žalost i tugu koje se mogu javiti u slučaju gubitka tih objekata.
Iako neispoljena, potisnuta tuga ne nestaje već ostaje u nama i traži druge načine pražnjenja, što često dovodi do različitih psihosomatski simptoma, povećane anksioznosti i burnog i neadekvatnog reagovanja u svakodnevnim situacijama.
Suprotno čestom mišljenju da ispoljavanje tuge i žalosti govori o nečijoj slabosti, tugovanje je pre znak emocionalne zrelosti i zdravlja i omogućava nam prihvatanje neizbežnih životnih gubitaka, pospšuju naš rast, razvoj i sazrevanje.

Pre godinu dana dobih jednu knjigu...Antologija ljubavne poezije...dobih je kao poklon za rođendan između ostalog...Osećanja su od tada pa do sada nestala..promenila se..prešla u svoju suprotnost...Puno se besa nakupilo u meni, puno tuge.spoznala sam osećanja koja nisam poznavala do tada..čežnju bezmernu, nedostajanje, ljubav na čijoj jačini bi mi pozavidili i oni sa neba...Danas ja nisam ista kao što bejah pre 364 dana..događaji menjaju ljude...ali ipak i danas volim da uzmem pomenutu knjigu i po ko zna koji put iz nje pročitam Mikinu Besmrtnu pesmu i zaplačem isto onako kao što sam plakala onda kada sam po prvi put držala knjigu i jecala nad tom pesmom...
" .....Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužna.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću
kad gledaš u nebo
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti:to ja još uvek
šašav letim i živim."
Možda je duša moja slutila još tada , dok se nije ni nazirao, kraj. Duša zna mnogo pre nego razum..samo je treba slušati..A danas iz iste te knjige biram pesmu koju je napisala Ana Marković
U MIRISU UVELOG CVEĆA
Srebrna jesen nosi neku posebnu čar,
po sivom nebu lete umorne ptice,
zlosutnu muziku svira vetar,
koprena tuge mi se spušta na lice.
Ova noć ima neku nestvarnu draž.
koraci njegovi u ušima zvone.
Vazduh je lepljiv i miriše na laž,
a moje telo u neki beskraj tone.
Tišine zvuci kroz prostor hrle
i nežna arija se tiho čuje.
Moje ruke žude da ga zagrle,
želja mi za njim raste , luduje.
Reke čežnje naviru ko kiše
da mislim na oči boje čokolade;
srce moje ponovo pesmu mu piše,
u podsvesti bude se beskrajne nade.
Telefon tupo, zaverenički ćuti,
osećam kako mi se u lice smeje,
a sve se u meni zbog toga ljuti,
treba mi njegov glas da me zagreje.
U grudima mojih belih irisa
pravi se ogroman vrtložan vir;
da mi je bar atom njegovog mirisa
da u mom srcu obuzda nemir.
Razbuktao se u meni žar
dok sećanja prelistavam pokretom brzim;
nas dvoje bi bili tako dobar par.
Oh pusta jeseni , koliko te mrzim!
Sad vetar duva kroz pesak vremena,
a ja shvatam da naša sreća
kao snaga što budi život iz semena
živi baš u mirisu uvelog cveća.
Pesma..kao sama da sam je napisala...govori sve što bi i ja htela reći..ali čemu reči, kad onaj ko treba da sluša ne čuje, kad onaj koji treba da vidi slep pored očiju je..zalud sve moje nade, svi snovi...zalud, sve propade...i nije mi žao, ali boli...boli što ode i ne reče mi zašto...Mislim dade on meni razloge svoje, ali su isti ne prihvatljivi..ali ne želim danas , a ni ikada više da vrtim istu priču po ko zna koji put...kako god on jeste zaslužan za moje pisanije..mada on odbija da prihvati zasluge..al da njega ne bi ,ni ja nikada ne bi počela da zapisujem ono što mi se vrzma po glavi...
Nadam se da će jednom da shvati i prizna sebi da sam ga ja uprkos svemu volela..možda ga je ta jačina i uplašila i naterala u beg i odbranu bez potrebe...eto opet ja počinjem...
Za kraj jošjednu pesmu izdvajam iz pomenute knjige a napisala ju je Sara Tizdejl
NEĆU TE VOLETI VIŠE
Kad umrem i prozračni april
nad grobom otrese kosu tešku od kiše,
prignuvši se nadamnom , ako i patiš,
neću te voleti više.
Spokojna ću biti, smirena ko krošnje
opuštenih grana kada kiša pada;
Nemija ću biti i tvrđeg srca
od tebe sada.
