Sta to sa mnom desava se?
Zasto ne mogu od tebe da odem?
Zasto stalno tebi vracam se?
Zasto, kad ne mogu vise nista da dam.
Kakve to sile me teraju,
da ljubav ovu u grudima
pretvaram u ironiju
i da te secem recima?
Kao posednuta da sam,
zlo u meni vrca.
Ili samo povredjena
pa dusa u bolu grca.
Ne znam . Sve tako nestvarno je
Obmana i opsena sve je.
Znala je to dusa ova,
od pocetka sve znala je.
********************************
Dolazim niotkuda.Idem nikamo.
Zivim na proplanku iluzije i sna.
Na pola puta od zemlje,
na pola puta do neba.
U kosi mi lasta krilo skriveno,
U oku kisa novembra.
U dusi vetar polarnih zima.
Prsti su mi uvelo lisce javora.
Obrazi presahlo korito slane vode
sto iz ociju izvirase.
Usne pustinja, vode slatkih poljubaca zedna.
Na trepavicama je magla zaborava.
Pod obrvom jezero tuge
u kojem Sunce umire i zvezde nestaju.
Ja sam samo mrva, trun
sto ti ga vetar nestasni u oko naneo.
Tren jedan tvog zivota.
Vetrovi zaborava ce me zatrpati
prasinom tuge i ocaja.
Tu sam, na pedalj od tebe.
Osetim tvoj dah u kosi svojoj,
pa ipak, duse nam dele
svetlosne godine ,a bejah ti nekada najdraza.
U srcu si me cuvao
Kao kap vode na dlanu.
Sad sve je proslo.
Zbog tebe nestajem polako.
Pretvaram se u prah.
Ruza od mraza oprljena vene,
ceka sneg da je pokrije
da dusu moze da ispusti
daleko od ociju radoznalih,
skrita u tom belilu cednosti i cistote.
I ja tako umirem
skrivena u velu tamne noci.
Svake noci umre deo mene
da niko ne vidi.
A ti i ne znas da cu uskoro
vecnost postati.
Zbog tebe.
A voleo si me nekada....
