Na danasnji dan 1946 godine svet je ugledao , izmedju ostalih ljudi na ovom svetu, i moj pokojni otac.
Proslavio je svega 30 rodjendana,od toga ja sam ukrala dva..
Jutros mi je predivan izlazak sunca pozeleo dobro jutro...a ja sam pozelela srecan rodjendan mom tati koji je tamo negde gore..mozda bas na onom oblaku koji se stidljivo nametao suncevom sjaju...ko zna...
Na svaki njegov rodjendan se pitam kako i koliko bi se moj zivot razlikovao da je ostao ziv i pored mene...mada je on pored mene..znam..
Rekla sam skoro jednoj drugarici.."ima tamo gore neko ko me cuva i ko me jako puno voli"
A ko bi me voleo vise nego onaj sto mi je zivot podario...
Zvao me je "tatina princeza"
Danas me tuga dohvatila bas...Ustala sam sa jednim predivnim osecanjem..osecanjem ljubavi za ceo svet..za sve ljude i ptice i travu...dasam imala tako dugacke ruke jutros, zagrljajem bi obuhvatila planetu i stegla je jako jako..
A pre desetak minuta sam se isplakala..i to samo zato sto sam na trenutak zamislila sebe u situaciji gde mi Nikola saopstava da zbog raznoraznih obaveza koje i on i ja imamo i zbog kojih se nismo videli vec desetak dana, ako izuzmemo ono susretanje od juce na par minuta kad sam osetila kako mi kolena klecnuse kad ga oko moje spazilo...da je bolje da se razidjemo..kad vec nikako da se uskladimo..budemo zajedno......Ja i moje misli sugave...
I onda shvatim...bezim..zabadam glavu u ljubav proslu i povredjujem sebe zato sto me strah od onog sto osecam za Nikolu...zato sto ne znam sta me ceka...ne znam sta je ispred mene..ono sto je iza mene to znam..znam na kakvom sam terenu..ovo su mi putevi nepoznati...a nepoznato me uzasava..
Tacnije strah me da ce me i on ostaviti...
Strahovi, te kocnice nasih zivota...kako da ih pobedim..kako da nastavim?
Tako mi nedostaje otac...za savet, za zagrljaj..
Srecan ti rodjendan tata...gde god da si...grlim te i ljubim jako...
Moje suze padaju na gore....
