Proslo je sve; i jedva dusu dirne
secanja talas drag,
ko s veceri kad tihom vodom pirne
daleki vetar blag.
Proslo je sve sto bolelo me ikad!
O, laz je da se ne zaceli nikad
rana i radosti trag!
Bez nespokojstva , bez srdzbe, bez krika,
secam se danas ja
ljubavi nase, tvoga smeha, tvoga lika;
a srce jedva zna
za uzas dana, za besane noci,
za kletve da se ziveti nece moci,
za gorke snove bez sna.
Kako se mirno pozdravljamo sada!
Ni bol, ni gnev, ni strah.
Proslo je sve.-I samo katkad , kad
mesecev takne me prah,
dusu mi talas jedan jedva dirne,
ko tihu vodu u veceri mirne
dalekog vetra dah.
Velimir Zivojinovic Massuka

Siluete..na zidu sene
jednog muskarca i jedne zene
dok mesec bledi po njima prosipa srebra prah
on nju ljubi, njoj zastaje dah.
Mesec se bledi sakri za oblak,
sa zida nestase sene
osta amo uzdah lak
jednog muskarca i jedne zene.

E prvo da se izvinim sto ste na nastavak price cekali ovoliko..pre nekog vremena procitah jedan tekst pa sam pozelela da u svoj tekst ubacim delove tog teksta al htedoh da pitam za dozvolu autora da koristim delove pomenutog teksta , i na moju radost sam je dobila..i ne samo dozvolu vec mogu da nalepim link svog bloga na pocetnu stranu njegovog fb profila..:)
Ali da se vratim ja na moju pricu...
Elem..u prethodnom tekstu navedoh samo "najsvetlije "primere muskog soja..Zaboravili su nasi muskarci da su muskarci i ko da ih krivi, kad je nama zenama emancipacija udarila u glavu.. Mnoge cure se na sav glas hvale da sve mogu same..ali devojke..pa mi smo ipak nezniji pol..ja sam nezniji pol..jeste mogu skoro sve sama, ali volim kad me neko pazi i mazi i cuva..volim jake muskarce i ne mislim na misice vec na mozak i onu sustinu koja cini coveka..volim kad musko ne preza od toga da prizna da mu se zena svidja..sta ima lose u tome? nema nista..i najvise mrzim kad muskarcu treba posrednik da bi smuvao curu..uz to vecina danasnjih muskaraca je zaboravilo na bonton i lepo ponasanje..na kavaljerstvo..mada smo i mi tome doprinele..vecina njih obicnu ljubaznost protumaci kao nabacivanje..(moj kolega bivsi)..ako devojka preuzme inicijativu , jer mora na kraju krajeva ako hoce da joj se nesto dogodi u zivotu pre odlaska u staracki dom, muskarac njenog zivota joj pozeli svako dobro u zivotu..i ode..zasto pobogu..pa ako sam htela da dodjem u njegovo selo ne bi mu se u kucu doselila..htedoh da popricamo..da me zagrli..ne znam..otkud toliki strah..i onda taj isti muskarac svali na mene brdo nekih ruznih reci i okrivi mene da sam ja kriva za sve..ma nemoj..a to sto je doticni lagao i mazao me skoro godinu dana i pricao da me voli,zvao cveticu, najmoje..dal to dolici jednom muskom stvoru? to je taj jaci pol?...i onda dolazimo do decka koji je kavaljerstvo okacio o drvo..i jos se zali da nije imao srecu u ljubavi pa je zato ostao neozenjen..pa mislim stvarno..ne bih ja rekla da je to manjak srece, vec da je to manjak znanja..Majka moja kaze da se sa tim rodis ili ne, i verovatno je u pravu..Za moj poslenji i najsvetliji primer muskog soja...sta reci..covek koji ode bez da pozdravi domacicu kuce..kakav luzer.. bese komentar moga sina..
i onda pocnu da se meni motaju razna pitanja po glavi..zasto se nas "jaci" pol ponasa tako? jesu li tome doprinele majke i bake? Zar je moguce da neke zene uce svoje sinove da se prema zenama ponasaju tako nehajno, ili su oni to stekli svojim iskustvom, po onoj narodnoj ko se mlekom opece taj i jogurt duva..jer pricao mi jedan prijatelj..zamalo da nastrada od devojke kojoj je hteo da pripomogne da jakniu skine u nekom restoranu..jednoj drugoj dade cvet koji ova zafrljaci u prvi zbun jer je bilo sram da nosi isti ulicom..
I onda mi pade na pamet novi fenomen 'jaceg" pola , i tu cu da citiram voditelja emisije "nacionalno razgibavanje" na radiju S Darka Mitrovica koji je na svom blogu napisao post "Ti maljava muskarcino"
Evo sta izmedju ostalog kaze Darko (a kad muskarac o muskarcima ovako zbori, sta mi zene da kazemo) : "Dlake su postale državni neprijatelj br. 1... Svi se briju od glave do pete!? Gomila nekih novih muškaraca hoda ulickana ulicom, dok ispod miške nose svoje apotekarske crne torbice sa neophodnom šminkom i sjajem za usne. Pod izgovorom da oni samo vode računa o tome kako izgledaju, gomila muškaraca i ne primećuje da polako počinje da liči na svoje majke. Bojim se više i da odem do svojih prijatelja, možda su i oni legli na rudu... Ko zna, možda ih zateknem sa papilotnama na glavi i nalakiranim noktima?" ( Ostatak teksta mozete naci na http://www.blic.rs/blog_article.php?id=282 )
I jeste tako..nalickani..paze na svaki korak pokret..gledaju se u ogledalce otprilike na svakih pet minuta , da nameste onu dlaku na glavi koja im se pomerila..i takvi sebe nzivaju jaci pol..mislim bez ljutnje dragi moji muskarci ali nase je da budemo lepe i mirisljave i da nam ogledalce bude u desnoj ruci dok smo se levom okacile o vasu jaku desnicu..(dobro preterah malo ali...)..
Dok s druge strane srecem po ulicama devojke koje ne lice na devojke i da bih odredila pol istima moram da im zagledam u grudi..strasno..pa onda pomislim..a sta ako neka ima male grudi i ja je startujem..i stresem se..horor..jer moram ja da preuzmem inicijativu..a i kad je preduzmem muskarci pobegnu..Rece mi prijateljica da se muskarci boje jakih zena..i kad bolje razmislim stvarno jeste tako..ko se ne bi mene uplasio kad sama izlazim u kraj sa tri muska deteta , od kojih su dva tinejdzera a opste je poznato da su tinejdzeri posebna vrsta; sa svim racunima neredovnom platom i svim ostalim..i jos uvek se smejem..jos uvek sam normalna..I sta da radi taj muskarac pored mene..kad ja sve bukvalno mogu sama..jedino da mi vuce ceger sa pijace mada i to mogu sama..ma sve mogu sama..Onaj hrabar koji se odvazi da bude sa mnom moze jadan da se iskompleksira pored mene..stresno je biti pored zene koja sve moze sama i u opste joj nije potrebna muska jaka ruka vec neki drugi deo njegovog tela..mada je i to diskutabilno
I onda mi se pocese vrzmati jos neka pitanja..jesam li ja zakeralo? Zar je strasno ako zelim pored sebe muskarca kome cu da budem centar sveta i smisao..kome nece smetati moja snaga kako intelektualna tako bogme i fizicka vec kad ja krenem da pomerim orman jer mi se cefnulo da pajem iza njega , on da skoci i da mi kaze nesto kao " pusti ja cu ..znam da ti mozes ali ja cu.." Neko ko ce me posle tog mog pomeranja ormana izvesti na veceru i pri tom otvoriti vrata auta , restorana , izvuci stolicu, jer da se razumemo..svaka zena moze sama da otvori vrata auta..ali kad joj musko otvori vrata on tim cinom pokazuje koliko je ceni aj da kazem koliko joj se divi...neko ko ce sve te male znake paznje davati bas kao to..znaci paznje..neko ko se nece plasiti moje snage i hrabrosti da koracam kroz zivot sa osmehom..Pitam se ima li takvih muskaraca negde..?
Nadam se da ima..mada ja ne sretoh ni jednog do dana danasnjeg..zato ovaj post i ne nazvah MUSKARCI KO KOMARCI vec ovako kako sam ga nazvala da na pravdi Boga ne potrpam u isti kos nekog pravog muskraca zajedno sa ovima sto sebe nazivaju jacim polom..i jos nesto za kraj..ne mislim da je pravi muskarac onaj koji utera strah u kosti zeni vikom ili ne daj Boze batinama..to je posebna vrsta koja bas ne zasluzuje da hoda zemljom, ali to je vec i neka druga tema..
U celoj prici, dolazim do jednog zakljucka..nije lako sa muskarcima, ali ni njima nije lako sa zenama..


Kad proleće stigne i okopni sneg
okopniće i sećanje na tebe.
Nestaćeš iz duše zauvek
s prvim lastama vratiću sebe.
Kad procveta mirisni maj
izgubiću se međ cvećem i travom
osmeh svoj povratiću znaj
i neću više drugovati s tugom.
Biću ono što pre tebe sam bila
vesela, luckasta,vickasta i srećna;
ravničarska bez krila vila;
mesecom obasjana sirena rečna.
I opet će zvezde u oku mom da stanuju
kao onda kad sretoh tebe ja.
I s osmeha mog iskre da padaju
kao u vremena dobra stara ta.
I novu zimu sačekaću u zagrljaju toplom
čoveka koji će znati mene da voli.
Neko ko će hrabro kraj mene stati s ponosom
i ko će znati za mene da se bori.
Neko kome ću je biti na mestu prvom
i ko će znati moje vatre da gasi
neko ko će me voleti bezmerno
i koji će u poljupcu mom da se spasi.
I takvom daću se sva, nisi ti uzeo sve.
Tek sada vidim da ljubavi ima dovoljno
da i bez tebe živi se
i da mogu voleti snagom svom ponovo.

jedna lepa pesmica...za ovo lepo jutro dana Gospodnjeg 20. marta leta 2010...
pozdrav svima....
vila bez krila

Sutra...20.03.2010. godine..u 18h i 32min..dolazi prolece na severmoj zemljinoj hemisferi..tj dolazi nam prolece ..i trajace 92 dana i 11 sati..i jos nesto minuta pride...
Konacno nam stize prolece...
Da ..oseti se i po vremenu..danas me Sunce bas lepo ogrejalo..i osamutilo..
I mada se prolece ne vidi na granama ipak je tu...pocinje po neki cvetic da se stidljivo pojavljuje..vrbe "nabacuju"svoj novi friz..spremaju se za Vrbicu...
Volim prolece..i ravnicu u prolece...
Gledam jutros kroz prozor busa...planine...dobro samo brdo je..ali ja volim da ga zovem planinom..
Stoji tamo ta moja planina vekovima..koliko li je proleca docekala i ispratila..?
Obavila je neka sumaglica kao sal il nesto...smenjuju se slike pred mojim ocima i zadremah na tren..a kad otvorih oci ugledah sjajno narandzast disk na nebu tik iznad horizonta i osmeh mi se ote..izvadih telefon i uslikah..i bi mi zao sto ne nosim foto aparat sa sobom kao nekada..
Sunce se sakrilo iza te moje planine i ja zatvorih oci ponovo...
I kad stigoh na posao i skuvah kafu sebi..poceh da radim i padose mi neke reci..i nasta pesma...
I tako..eto mene opet ovde..
Povrh topola granja
mesec zuti sanja,
umoran i bled
na jutro je red
Na istoku zora se rumeni
ravnicu i planine sunce ljubi
od poljupca tog nebo se crveni
sve se zivo iz sna budi.
Suska nesto u grmlju
budi strah i sumnju
dal je to neka zvercica
il se samo budi ljubicica
Reka ravnicom klizi leno
budi se jos jedno jutro sneno.
Nad ravnicom Sunce sipa zrake svoje
Ej ravnico duso i srce moje.

prazna...kao soba iz koje su odneli sve..ostase samo zidovi...ni reci se vise ne cuju..samo eho...i to sve slabiji..
zasto? zato sto sam volela...igrala sam se sa vatrom i opekla..i sada me pece..pece me srce koza..
a on...on mi rece da sam bolesna..na onaj nacin...bolesna u glavu..
razmisljam nesto...niko nas ne pita kad nam u zivot ulazi..a ni mi ikoga pitamo ...dal moze da udje u nas zivot..i onda kad mu dosadimo ili nam dosade...tada odu..ili odemo bez da pitamo kako je onima koje ostavljamo..bez da nas pitaju kako smo ako smo ostavljeni..ako kukamo, jaucemo...kritikuju nas, mozda nas i uvrede...
kaze jedna zapovest Bozija..ljubi bliznjeg svoga kao samog sebe...O kako se mi oglusujemo o tu zapovest...niti volimo bliznje niti sebe...jer da volimo bliznje brinuli bi o njima...ne bi odlazili tek tako kad se nama cefne bez da pitamo ista...pita li on kako je mOjoj dusi sto je otisao tek tako kad se njemu cefnulo...pa ne pita...jedino sto zna je da mi saspe jos koju uvredu...s druge strane pitam li se ja kako li je njemu sto mu dosadjujem toliko ..ne..mislim samo na sebe i svoju muku...oglusujem se o tu zapovest...on se oglusuje o tu zapovest..svi se ponekad ogluse o tu zapovest
i ovo navedoh kao jedan primer ..
mnogo sam umorna...toliko da mi mozak stoji..misli se pogubise negde u beskraju nekom...
mislim da cu uzeti malo slobodnog vremena od ove kutije...
od kompjutera...telefona...tv-a...
mozda se vec sutra vratim a mozda kroz tri meseca..ili vise...
kako god...zelim da se zahvalim svim onim blogerima koji su mesecima citali jednu istu pricu u bezbroj varijacija..hvala vam sto ste bili tu i pokusali da me dignete...samo ne moze se dici onaj koji to ne zeli...znam da ste imali najbolje namere...ali to mora da potekne prvo od mene..
hvala vam puno...i ljubim vas sve...
do pisanja
vasa vila bez krila

.....I dok je srce tuklo sve jace
a dusa sve smelija bila
da me ne voli on mi tada rece
na uzareno telo voda se prolila.
Suzama svojim sam zelje gasila
dok mi se dusa dimila od pozara.
Sve izgorelo je nista nisam spasila
osta samo grc sto rane otvara.
Pustos je u meni, gar na sve strane
i ko god se dotakne ruke ogaravi,
a oluja besa nikako da stane
i ono malo mene nacisto iskvari.
Zgaristem duse moje sada lutaju
zli dusi, besovi i djavo crn
smeju mi se u lice, u greh me guraju
srce ne oseca u njemu je trn.
Ne zelim vise poljupce nicije
ni dodire ni cin spajanja.
U vatri iluzije dusa izgorela je.
Ni jedan san mi ne osta da sanjam.
Sada sam slicna kaktusu u pustinji
sto usamljen iste broji dane.
I otrov skriva u svakoj bodlji
Umrece svaki ko ga prstom takne.

Postojali su dani kad htedoh mu reći
sve želje, tajne, slatke snove svoje,
al nisam smelosti imala izustit te reči,
uzdrhtalo srce plašilo se moje.
Sad smelosti imam, al šta vredi
u njegovom sećanju lagano bledim.
Njegova sam bila, sada nisam više,
on ode, neće me , ne voli me više.
"No dobro", neko će reći
"nije to ni prva ni bajka poslednja;
ajd´sada nama svoje snove reci
kakve li to snove sanjalica sanja?
Zatvori oči vreme vrati,
reci nama sve želje svoje
na krilima svojih snova sada poleti
ajd´odsanjaj na tren sve snove tvoje"
Što da ne? Rekoh vragolasto
i zatvorih oči na tren,
dok se veče spuštalo platinasto
a mesec nas iz vrbaka gledao zamišljen.
Tišina zemlju obuze, uzdah mi se iz grudi ote
i poče priču svoju sanjalica da plete:
" Želela sam da pred njim stanem,
u sumrak kad ptice na počinak krenu,
i da ga ljubit ne prestanem
da noći takve u meni probudi ženu.
Da nam postelja bude od poljskog cveća pletena
dok po meni kó med klize njegovi prsti,
poljupcima njegovim mesto vina opijena
da nam se dah s mirisom proleća umrsi.
Da me ljubi dok se po nebu zvezde roje
da nebo bude svedok predaje njegove i moje;
da uzdasi naši od želje lude
svako biće poljsko tu noć probude.
Htedoh da poljupce po njemu prospem,
kao priroda što prosipa po travi rosu;
i da umorna od želje na grudima njegovim zaspem
s prstima njegovim upletenim u moju kosu.
A onda kad Sunce krene da se budi
i nebo se zacrveni od poljupca tog,
da i ja poljupcima njega probudim,
i drhtajem strasti tela svog.
Htedoh da pobeda predaja bude,
i predaja pobede čin,
pa neka mi Anđeli i nebo sude
što noć provedoh sa njim.
Htedoh miris njegov u sebe da upijem
pa kad mi dođe samrtni čas
da večni sanak mirno usnijem,
sećajuć se njega , te noći i nas.
Htedoh.." i reč zaustavih tad
stadoh, oči otvorih i suza mi zasja u oku:
" Eh stranče vidiš i ti sad
tugu i ranu moju duboku?
Vidiš li stranče sve moje snove
zaludne i nikada ne ostvarene
vidiš li snove jedne žene
jedne žene zalud zaljubljene?"
"Vidim" , stranac tiho reče
pre nego nesta u mrak
"i mene tvoj san peče
al sačekaj sa neba znak
Odsanjaćeš i ti tvoj san
dočiće i tvoj dan.
Zapamti reči ove moje
imaćeš noći i ti svoje
imaćeš ljubav istinsku pravu
a ovu iluziju prepusti zaboravu."
Tišina pod ruku uze mrak
dok je sa neba mesec sijao kao dukat.

Nošene dahom sna,
poleteše nebom pahulje bele i crne ptice,
iz nebeskih visina i sa pakla dna,
zasuše mi puteve i ulice.
I škripi mi sneg pod stopama,
jauče , cvili ,topi se,
i krik ptice se stapa s mojim suzama,
suze li su, il pahulja što niz obraz sliva se?
I sve je oko mene belo
božanski čisto, nevino
al` crni se ptice kobne krilo
maše nadamnom greh naivno.
Kao dete neko me izaziva,
smehom svojim mami me,
i u snu me doziva,
osećam već ima me.
I ne vredi borba moja zaludna
slaba sam ja da bitke s tamom bijem.
Ima me već ptica kobna
greh će u svoje gnezdo da me svije.
I zalud blešti čistote belina,
zalud Anđeli najlepše pevaju pesme,
nemam ja snage da se otmem zlim dusima
krilo moje da poleti ne sme.
Lupam krilima o tlo trnja puno,
i belinu ,krvlju bojim ,svojom
krila lomim sebi samoj, sve postaje crno
nestajem, topim se s pahuljom belom.
Mrak, tišina zlosutna
ona što krv u žilama ledi.
Oči otvaram, shvatam ništa ne vredi,
grehu sam sluga pokorna.
I suza...niz obraz kliznu ledena.

Ponekad nam Nebo pred noge baci dar,
sreću zamotanu u neki papir neugledni
i mi pomislimo da je to neka bezvredna stvar
da je to smotuljak neki bezvredni.
Ponekad nam zaslepi oči sjaj,
staklenceta što samo na dijamant liči
i ne vidimo da lažni sjaj je taj,
i ne vidimo laž u istinitoj priči.
Ponekad nam reči oštrije od mača
niz grlo krenu i zagluše jecaje plača.
Ponekad , samo ponekad
tišina oluju nadjača.

Znam....
Tužno je ovo što ću reći
ali lakše mi je bez tebe.
Nema više bolnih reči
polako vraćam sebe...
Možda..
jednom kada budemo jači
kada nas ne bude toliko bolelo
možda, ako ti još uvek značim
kada srce bude prebolelo
možda mi se vratiš, možda ti se vratim
Ko zna...
sta nas sutra čeka
dal neka ljubav nova
il zemljica meka
s proleća kad zamiriše jasmin...
Ko zna..
sta nam noć nosi
u tvom oku u mojoj kosi
Možda kad nas prekrije tama
tužna ostaću sama
al sama nikada neću biti
jer duboko u srcu tebe ću kriti
A bol ovaj što mi dušu para
zbog ljubavi koju ne ostvarih
možda mene novu stvara
jaču , bolju neg dana ranijih
Možda te opet sretnem jeseni neke
i tada oboje budemo dovoljno hrabri
da dohvatimo zajedno oblake meke...
Al sada...tužno je što to kažem
al lakše mi je kroz život sama ići
ipak ponekad u snovima te ukradem..
Lakše je bez tebe, a teže će biti
jer ruke su mi prazne
nemam kog zagrliti.

Dragi moji blogeri danas ja slavim svoj 36 rođendan, i pozivam vas sve da se malo zezamo..spremila sam svašta po nešto...za svakog po nešto..a za dame na kraju malo zabave :)))))
i naravno torta...
malo sitnih kolača...
i jos malo sitnih kolača
i naravno kafa za sve koji navrate
malo žestokog pića da nam ogreje krv
i sokici za one koji ne konzumiraju alkohol
i da nam se ne bi smučilo od slatkiša ili pića...malo slanih sendviča...
malo muzike...i sada za devojačke oči samo
I tako...nadam se da ste se lepo proveli...ljubim vas sve...

Iako prirodno kao i sva ostala, tuga je jedno od onih osećanja koja doživljavamo kao veoma neprijatna i često nepodnošljiva i koja želimo da izbegnemo na svaki način.
Osećanje tuge gotovo uvek se javlja nakon svih prelomnih događaja u našem životu, svih gubitaka kao što su smrt, pobačaj, napuštanje partnera, gubitak zdravlja, posla, materijalnih dobara, odnosno u situaciji u kojoj gubimo nešto što je za nas jako vredno i značajno i za šta smo vezali određenu energiju, prijatne emocije i pozitivno značenje.
Značajan objekat koji se gubi nije samo spoljanji, već predstavlja i važan deo našeg unutrašnjeg sistema i sveta. U situaciji gubitka značajnog objekta moramo reorganizovati i preurediti svoj unutrašnji prostor kako bi se što adekvatnije mogli prilagoditi novonastaloj situaciji u realnosti. Ovo odvajanje od značajnog objekta koje se odvija i na spoljašnjem i na unutrašnjem planu predstavlja proces žalovanja ili tugovanja. Tugovanje je individualan proces koji se, prema nekim autorima sastoji od četiri faze:
- Prva faza je faza poricanja koju karakteriše zaprepašćenje i nemogućnost i odbijanje prihvatanja gubitka. Osoba koja je pretrpela gubitak konstantno proverava i potvđuje da je došlo do velike promene u njenom životu repetitivnim pričanjem istih priča o izgubljenom objektu. Ova priča daje kognitivni i emotivni okvir za odvijanje sledećih faza tugovanja.
- Druga faza je faza emocionalnog reagovanja u kome se neprestano smenjuju osećanja bola, frustracije, anksioznosti, bespomoćnosti, krivice, ljutnje itd. To je stanje neobično bolnog i snažnog emotivnog proživljavanja praćeno teskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuđivanjem, a ima za svrhu vraćanje izgubljene osobe ili odnosa. Ispod svih ovih emocija leži duboka tuga i spoznaja da je ponovno spajanje sa značajnim objektom nemoguć.
- Treća faza je faza dezorganizacije, očaja i beznadežnosti. Gubitak se postepeno priznaje i prihvata kao stvaran. Dolazi se do spoznaje da se život mora oblikovati na novi način.
- Četvrta je faza reintegracije, razmatranja i prihvatanja novih situacija i izazova, kao i pronalaženje načina za njihovo ostvarenje. Osoba je obogaćana za jedno novo iskustvo što vodi stvaranju novog identiteta i novih uloga, drugačijem doživljavanju sebe kao osobe, ali i novom načinu gledanja na život i svet u celini. Otvara se prostor za uspostavljanje nove, isto tako vredne emotivne veze sa drugom osobom, dok osobi koje više nema ostaje uvek pripadajuće mesto u našem sećanju.
Doživljavanje i ispoljavanje tuge mnogi izjednačuju sa slabošću i inferiornošću. Zbog toga koriste razne načine kojima bi kontrolisali i izbegavali osećanje tuge. Međutim, potiskivanjem tuge potiskujemo i prijatna osećanja kao što su ljubav, zadovoljstvo i radost, jer izbegavanjem pozitivnog vezivanja za objekte, predupređujemo žalost i tugu koje se mogu javiti u slučaju gubitka tih objekata.
Iako neispoljena, potisnuta tuga ne nestaje već ostaje u nama i traži druge načine pražnjenja, što često dovodi do različitih psihosomatski simptoma, povećane anksioznosti i burnog i neadekvatnog reagovanja u svakodnevnim situacijama.
Suprotno čestom mišljenju da ispoljavanje tuge i žalosti govori o nečijoj slabosti, tugovanje je pre znak emocionalne zrelosti i zdravlja i omogućava nam prihvatanje neizbežnih životnih gubitaka, pospšuju naš rast, razvoj i sazrevanje.
